Iran i Venecuela drže tržište nafte u neizvjesnosti

Stručnjaci za energetiku saglasni su u jednom: ako bi se situacija u Iranu otrgla kontroli, to  bi imalo ogromne posljedice po globalna tržišta nafte i finansija. Naime, Iran proizvodi četiri puta više nafte nego Venecuela, objašnjava energetski stručnjak Andreas Goldtau.

„Iran je treći najveći proizvođač unutar OPEK-a, a njegova proizvodnja zadovoljava otprilike četiri procenta svjetske potražnje. Venecuela proizvodi svega oko jedan odsto. Procjenjuje se da skoro dva miliona barela iranske proizvodnje ide u izvoz, dok je u Venecueli riječ o svega oko 350.000 barela. Izostanak iranske proizvodnje bi se, dakle, znatno jače osjetio na svjetskim tržištima“, naglašava direktor Willy Brandt School of Public Policy na Univerzitetu u Erfurtu.

U slučaju Irana, dodatnu ulogu uvijek igra i strah od regionalnog sukoba u Persijskom zalivu. „U tom regionu se nalazi oko 50 procenata svjetskih rezervi nafte, a trećina globalne proizvodnje nafte odvija se na Bliskom istoku. Zbog toga politička dešavanja u Iranu znatno snažnije utiču na tržišta nego što je to slučaj sa Venecuelom“, kaže Goldtau.

Prema podacima OPEK-a, Venecuela raspolaže najvećim rezervama nafte na svijetu, procijenjenim na oko 303 milijarde barela (jedan barel iznosi 159 litara). Međutim, uglavnom je riječ o teškoj nafti, koja se može eksploatisati i rafinisati samo uz pomoć posebne tehnologije. Veliki dio tih rezervi nalazi se u teško pristupačnom pojasu Orinoka.

Silazna spirala u Venecueli

Iran, poput Venecuele, trpi posljedice međunarodnih sankcija usmjerenih na njegovu naftnu industriju. Pristup savremenim tehnologijama za eksploataciju je ograničen, održavanje je skupo zbog nedostatka rezervnih dijelova i slabih investicija. Pored toga, sektor je u državnom vlasništvu, što otežava priliv stranog kapitala, objašnjava Andreas Goldtau. 

To se odnosi i na preradu: „Rafinerije u zemlji ne proizvode naftne derivate koji bi ispunjavali standarde kvaliteta zapadnih kupaca. Pored sankcija, to je i posljedica napada SAD i Izraela na iransku naftnu infrastrukturu, takozvani midstream."

U naftnoj i gasnoj industriji, pod pojmom „midstream" podrazumijevaju se transport, skladištenje i početna prerada sirove nafte i prirodnog gasa nakon eksploatacije. Prema definiciji američkog udruženja GPA Midstream Association, kompanije iz ove oblasti obezbjeđuju efikasnu logistiku i stabilno snabdijevanje, nezavisno od oscilacija u proizvodnji kao što su one u Venecueli ili Iranu.

Uprkos svim problemima, iranski naftni sektor se pokazao kao iznenađujuće otporan, barem kada je riječ o obimu proizvodnje, kaže Goldtau. Istina, proizvodnja nafte nikada više nije dostigla nivo iz perioda pre revolucije 1979. godine, kada je iznosila oko šest miliona barela dnevno. Ali „nakon što je tokom 1980-ih pala na dva miliona barela, proizvodnja se ponovo stabilizovala i danas iznosi nešto više od četiri miliona barela dnevno“.

Državni prihodi su, međutim, i dalje pod snažnim pritiskom. Iran godinama mora da prodaje naftu uz popuste kako bi pronašao kupce. Neophodne investicije u naftni sektor stoga izostaju.

Siromaštvo uprkos energetskom bogatstvu

Situacija je uporediva sa Venecuelom: loša enegetska infrastruktura dovodi do toga da Iran, uprkos ogromnom energetskom bogatstvu, ima sve veće probleme da stanovništvu obezbijedi pristupačnu energiju, dok energetske subvencije gutaju sve veći dio državnog budžeta. Posljedice su ekonomska kriza, pad vrijednosti valute, hiperinflacija i protesti u velikim dijelovima zemlje.

Jedan scenario mogao bi biti posebno opasan za vladajuće mule u Teheranu. Ukoliko bi se radnici u iranskom naftnom sektoru pridružili protestima, situacija bi za režim postala veoma ozbiljna. Još uvijek nije jasno da li je do nemira došlo u provinciji Huzestan, najvažnijem regionu za proizvodnju nafte, a za sada nema ni naznaka pada izvoza sirove nafte, prenosi američki magazin Fortune. 

Međutim, ako bi naftni radnici slijedili poziv Reze Pahlavija, sina bivšeg šaha koji živi u egzilu u SAD, i stupili u štrajk, posljedice bi bile teško predvidive. Godine 1978. naftni štrajkovi doveli su do toga da je monarhija pala u roku od nekoliko mjeseci, a šiitski klerik ajatolah Homeini preuzeo vlast.

Ukoliko bi Islamska Republika propala, odnos snaga u regionu bi se dramatično promijenio. „Najbolji ishod bio bi potpuna promjena vlasti. Najgori ishod bio bi dugotrajan unutrašnji sukob i nastavak vladavine sadašnjeg režima“, upozorava Mark Mobies, američki investicioni pionir na tržištima u razvoju Azije.

Cijena nafte od 120 dolara?

Ukoliko bi iranska proizvodnja izostala, cijena nafte bi kratkoročno snažno porasla, ali bi srednjoročno drugi proizvođači popunili prazninu koju Iran ostavlja. Takođe bi mogle biti aktivirane strateške rezerve Međunarodne agencije za energiju, što bi smirilo tržište, smatra Andreas Goldtau.

On, međutim, vidi veći problem u tome što bi „iranski akteri mogli prenijeti sukob na region“. Blokada Ormuskog moreuza, kroz koji se transportuje više od 25 procenata nafte kojom se trguje morskim putem, mogla bi, prema procjenama investicionih banaka poput Morgana, katapultirati cijenu nafte na čak 120 dolara po barelu.

Osim toga, moglo bi doći do napada na postrojenja za eksploataciju ili preradu nafte u iranskom susjedstvu, što bi se takođe odrazilo na tržišta nafte. A pošto se kroz Ormuski moreuz odvija oko 20 procenata svjetske trgovine tečnim prirodnim gasom (LNG), sukob u regionu mogao bi dovesti i do rasta cijena gasa u Evropi, upozorava Goldtau.