Mirovni sporazumi bez mira - šta zapravo želi Tramp?

„Danas smo uspjeli tamo gdje su mnogi zakazali“, izjavio je ushićeno američki predsjednik Donald Tramp ranije ovog mjeseca, dok su predsjednici Ruande i Demokratske Republike Kongo (DR Kongo) potpisivali mirovni sporazum koji je, prema proračunima Bijele kuće, označio osmi rat koji je američki lider navodno okončao samostalno.

Međutim, s druge strane Atlantika, pojam „mira“ i dalje ostaje nedostižan u mnogim dijelovima afričkog kontinenta, uključujući i Kongo.

Umjesto slavlja zbog sporazuma potpisanog 4. decembra, stanovnici istočnog dijela Konga ostali su sklonjeni u svojim domovima, obuzeti strahom od onoga što bi moglo uslijediti, dok se neprijateljstva nastavljaju.

Prema podacima Kancelarije Ujedinjenih nacija za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), u sedmici nakon potpisivanja mirovnog sporazuma više od 500.000 ljudi bilo je raseljeno širom regiona.

Nemirna vremena uprkos „miru"

„Potpisivanje (mirovnog sporazuma) pokrenulo je nove sukobe između pobunjenika i odbrambenih snaga Demokratske Republike Konga. Rezultat je bio da su pobunjenici preuzeli kontrolu nad novim teritorijama, uključujući i grad Uviru“, rekao je za DW anonimni izvor iz humanitarne organizacije koja djeluje u  Kongu. U utorak su se pojavili izvještaji da se borci M23 pripremaju za povlačenje iz tog strateški važnog grada, nakon zahtjeva američkih posrednika.

„Ovo više liči na politički dogovor zasnovan na američkom pritisku nego na pravi mirovni proces ili sporazum“, dodao je humanitarni radnik.

Ali, Kongo nije jedino mjesto gdje Trumpova retorika o okončanju ratova i uspostavljanju reda djeluje kao privid.

Nakon mirovne ceremonije pod pokroviteljstvom Bijele kuće u oktobru, više od pola miliona ljudi pobjeglo je zbog obnovljenih graničnih sukoba između Kambodže i Tajlanda.

U posljednjim sedmicama zabilježena su i kršenja primirja između Izraela i Hamasa, dok Trampovo viđenje uloge SAD u kratkotrajnom ratu između Izraela i Irana ranije ove godine više odražava ograničene vojne sposobnosti Islamske Republike da uzvrati Izraelu, nego stvarnu mirovnu inicijativu.

Odlaganje sukoba umjesto njihovog rješavanja

Od osam ratova za koje Trump tvrdi da ih je okončao, dva uopšte nisu bila stvarni oružani sukobi: između Egipta i Etiopije, kao ni između Srbije i Kosova, nije postojalo ratno stanje. Ti „konflikti“ bili su tek diplomatski sporovi.

Na drugim mjestima čak se i Trampovi saveznici udaljavaju od njegovog uticaja: kada je riječ o tenzijama između Indije i Pakistana, Nju Delhi nastoji da smanji ulogu SAD, dok Pakistan i dalje pokušava da pridobije Trumpovu administraciju.

Jedini sukob za koji Trampova administracija može jasno da tvrdi da je pomogla u njegovom rješavanju jeste spor između Jermenije i Azerbejdžana, gdje je proaktivno američko angažovanje doprinijelo okončanju gotovo četrdesetogodišnjih tenzija.

„Ono što on naziva mirom uglavnom su bili privremeni prekidi borbi, sporazumi o normalizaciji ili pobjede na konferencijama za medije koje su zanemarile korijene sukoba“, rekla je Medea Benjamin, osnivačica američke antiratne organizacije Code Pink. „To nisu bili trajni mirovni sporazumi, već kratkoročna politička rješenja koja su rat odlagala, a ne sprječavala“, izjavila je za DW.

Puste želje

Trampova želja je da uđe u istoriju kao peti američki predsjednik koji je dobio Nobelovu nagradu za mir nije tajna.

Ipak, istoričar Teo Zenou smatra da predsjednika u drugom mandatu pokreće još snažniji motiv: „želja da bude globalno priznat kao veliki lider“.

„On zna da nema ničeg uzvišenijeg od toga da ga smatraju mirotvorcem. Međutim, ne želi da se uhvati u koštac s teškim poslom mirotvorstva, koji podrazumijeva nadgledanje dugotrajnih procesa pomirenja između zaraćenih strana“, rekao je Zenou za DW.

Istraživač Eugenio Kosta Almeida sa Univerzitetskog instituta u Lisabonu (ISCTE-UL) istakao je da Trampova diplomatska uloga ima i taktičku dimenziju koja prevazilazi lični prestiž, djelujući „na raskršću geopolitičke strategije, ekonomskih interesa i logike lične i izborne potvrde liderstva“.

„Amerika na prvom mjestu", ostali poslije

Ipak, Kosta Almeida upozorava da američki predsjednik ne uspijeva da to složeno raskršće učini funkcionalnim, naglašavajući da brojne mirovne inicijative koje promoviše Tramp isključuju ključne aktere u sukobima.

U slučaju Konga, on ističe da je pobunjenička grupa M23 potpuno izostavljena iz mirovnog sporazuma, iako je mjesecima ranije u Kataru potpisala privremeni dogovor s vladom Konga.

Za Medeu Benjamin, Trampovi mirovni napori nemaju mnogo veze s iskrenom željom da se izliječi podijeljeni svijet; oni prije odražavaju otvorene želje njegovih političkih pristalica.

Prikazujući se kao lider koji okončava sukobe u inostranstvu, američki predsjednik uspijeva da ispuni slogan „Amerika na prvom mjestu“, koji ga je i doveo na vlast uz podršku MAGA pokreta, što mu omogućava da opravda obustavu vojne, razvojne i druge finansijske pomoći stranim zemljama, objasnila je Benjamin.

Mir kao sredstvo pritiska

Ipak, ostaje pitanje „rata kod kuće“: sve izraženije hegemonijske konkurencije SAD s Kinom.

Prema nedavno predstavljenoj Nacionalnoj strategiji bezbjednosti, suzbijanje kineskog uticaja na međunarodnoj sceni sada je jedan od glavnih prioriteta američke vlade.

Potpisivanje takozvanih mirovnih sporazuma omogućava Trampu da „potvrdi globalno liderstvo i pozicionira Sjedinjene Države kao nezamjenjivog posrednika u trenutku kada Kina širi svoj diplomatski i ekonomski uticaj u Africi, ali i u drugim regionima", rekao je Kosta Almeida.

„Nadmetanje velikih sila, naročito oko pristupa strateškim resursima poput kritičnih minerala i rijetkih zemnih metala, kakvi se nalaze u Kongu, ukazuje na to da bi smanjenje sfere uticaja rivala poput Kine moglo biti jedan od skrivenih motiva", dodao je.

Zenou je upozorio da je Tramp spreman da koristi „sva sredstva koja su njemu prihvatljiva“ kako bi ostvario svoje — i američke — ciljeve, te da se ne bi ustručavao da posegne za „prisilom ili zastrašivanjem kako bi dobio ono što želi“.

Zbog toga bi sporazumi koje Trump posreduje mogli prvenstveno služiti tome da države učesnice, često nesvjesno, „nastave da mu se dodvoravaju i obezbijede niže carine ili bližu saradnju sa SAD u ekonomskim i bezbjednosnim pitanjima“, zaključio je Zenou.

Uredio: Sertan Sanderson