Trgovska gora: Dva kadra iste priče

Problem Trgovske gore nije nova ideja, nego stari projekat koji je politički „preživio“ nekoliko vlada i strateških dokumenata. Još krajem devedesetih, u hrvatskom Saboru je prostornim planom iz 1999. godine sužen izbor sa više kandidovanih lokacija na granicu prema Bosni i Hercegovini, a kasnija Strategija zbrinjavanja radioaktivnog otpada iz 2014. tu je odluku samo učinila operativnom, sa Trgovskom gorom i Čerkezovcem kao jedinom varijantom.

Parlamentarni pečat

Lex specialis (poseban zakon koji ima prednost nad uobičajenim), o kojem bi rasprava u hrvatskom Saboru trebala početi danas, samo je pravni okvir da se taj stari plan pretvori u beton, ogradu i kontejnere s otpadom. Prijedlog zakona predviđa izgradnju centra na Čerkezovcu, organizovanog u okviru Fonda za zbrinjavanje otpada iz Nuklearne elektrane (NE) Krško u Sloveniji, u koji bi se skladištio ne samo institucionalni otpad iz cijele Hrvatske, već i polovina nisko i srednje radioaktivnog otpada iz Krškog. Uz rok da preuzimanje počne najkasnije početkom 2028. godine.

BiH, međutim, u ovu fazu ulazi bez jedinstvenog političkog fronta i s reputacijom države koja više sastanči i piše izvještaje nego što pokreće efikasne pravne i diplomatske mehanizme, kažu analitičari. Uz presporo formiranje stručnih timova, unutrašnje blokade i sporenja oko nadležnosti, Zagreb je uspio da u tišini ruši objekte bivše kasarne Čerkezovac, oslobađa plato i sada lex specialisom traži parlamentarni pečat za projekat koji se na terenu već priprema mjesecima.

„Odlagalište bi bilo seizmički otporno i ne bi bila moguća kontaminacija voda. Riječ je o lokaciji na Banovini - na nenaseljenom području. Tamo bi se prema planu skladištio nisko ili srednje radioaktivni otpad, materijal koji vrlo malo zrači“, rekao je premijer Hrvatske Andrej Plenković, prije više od dvije godine.

BiH i dalje traži rješenje

U BiH ponovo dižu glas, ali bez konkretnih rješenja. Sastanci, simpozijumi, razgovori, od kojih je jedan održan uoči rasprave u hrvatskom Saboru, pokušavaju pronaći najbolje rješenje za BiH. Do sada je aktiviran postupak pred ESPO konvencijom. Međutim, sudbina 250 hiljada ljudi u slivu rijeke Une i dalje je neizvjesna kada je riječ o potencijalnoj ekološkoj katastrofi.

Ministar za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske Bojan Vipotnik, poručuje da je potrebno „ojačati argumentaciju protiv namjere Hrvatske” kroz naučne teme koje pokrivaju rizike za vodotok Une, podzemne vode, biodiverzitet, turizam i psihološki pritisak života pored nuklearnog odlagališta na nekoliko stotina metara od granice.

„Hrvatska po međunarodnom pravu i obavezama koje ima kao članica EU ne bi smjela da donese odluku o lokaciji za ovakvu vrstu objekta bez sprovođenja procjene uticaja na životnu sredinu i dobijanja pozitivne ocjene uticaja na životnu sredinu“, smatra član ekspertskog tima BiH Nemanja Galić, koji upozorava da se ta procjena mora izvršiti uz učešće BiH.

„Evidentno je da će glasanje o tom lex specialis zakonu biti u naredni ponedjeljak. Nakon toga BiH je u najmanju ruku obavezna da reaguje prema Evropskoj komisiji i prema drugim tijelima i pokaže na koji način Hrvatska krši i svoje, ali i zakone EU“, kaže Mario Crnković iz Udruženje građana „Grin tim“ iz Novog Grada, koji je nekoliko stotina metara udaljen od lokacije planirane za odlaganje nuklearnog otpada.

Rizik za stanovništvo

Istovremeno, hrvatska strana lex specialis brani pozivanjem na evropske direktive, obaveze prema Međudržavnoj komisiji sa Slovenijom i IAEA, kao da se radi o tehničkom zahvatu bez političke cijene. Upravo tu se vidi činjenica da je lokacija “na izlaznim vratima Evrope” izabrana manje zbog geologije, a više zato što je na rubu slabo zaštićene države koja je kasno i neujednačeno reagovala.

Politička poruka iz BiH je jedinstvena: Trgovska gora nije samo ekološki, nego i test za cijelu BiH i Hrvatsku. Ako otpad na granici prođe, poruka je da se odluke iz 1999. i 2014. mogu sprovoditi mimo realne procjene rizika za stotine hiljada ljudi nizvodno od Une.

Na drugoj strani Une, hrvatska vlada lex specialis predstavlja kao tehničko ispunjenje međunarodnih obaveza: izgradnju centra za nisko i srednje radioaktivni otpad, prije svega iz Krškog, s planom da bude funkcionalan do 2028. godine.

Za i protiv

U Hrvatskoj su sada čak i SDP i Možemo tražili da se odustane od hitnog postupka i da se ovako osjetljiv zakon vodi u redovnoj proceduri, uz ozbiljnu javnu raspravu, upozoravajući da je lex specialis praktično zapečatio Čerkezovac prije nego što je javnosti predstavljena potpuna procjena rizika, a lokalne zajednice s obje strane Une uključene u proces.

„To je zakon u kojem se predlaže lokacija za zbrinjavanje nuklearnog otpada, a takve tačke ne bi trebale ići po hitnom postupku“, smatra Marin Živković (Možemo).

Trgovska gora nije ad hoc rješenje, nego politička konstanta. Još 1999. godine, Hrvatska je prostornim i strateškim planiranjem suzila izbor sa četiri kandidovane lokacije (Psunj, Papuk, Moslavačka i Trgovska gora) na granični pojas prema BiH. Kasniji Nacionalni program i strategije zbrinjavanja otpada samo su tu odluku „preveli“ u operativne rokove i projekte. Taj kontinuitet znači da je ovaj zakon završna faza procesa u kojem je bosanskohercegovačka strana predugo reagovala sporije od hrvatskih planera.

Šta donosi lex specialis

Lokalni aktivisti upozoravaju da Trgovska gora nije samo ekološki problem, nego i razlog odlaska mladih iz Krajine, jer malo ko želi da gradi život u sjeni nuklearnog dvorišta svojih komšija.

„Ekološki rasizam nastaje u specifičnim okolnostima kada se ekološki tereti koncentrišu na zajednicama sa smanjenom političkom moći, nižim socioekonomskim kapacitetima i ograničenim pristupom informacijama, što su neke od specifičnosti slučaja Trgovska gora“, rekao je Crnković.

U obrazloženju zakona o izgradnji Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada piše da se lex specialis donosi kako bi se ispunile obaveze prema Sloveniji i Evropskoj zajednici za atomsku energiju – prije svega preuzimanje polovine nisko i srednje radioaktivnog otpada iz Krškog, kao zajedničkog vlasništva Hrvatske i Slovenije i institucionalnog otpada iz cijele Hrvatske – te da će svi dalji akti zavisiti od procjene uticaja na okolinu.

Međutim, istovremeno se hitnom procedurom i posebnim zakonom šalje jasna poruka da je izbor lokacije završen posao, a da je jedino otvoreno pitanje koliko brzo će se plato na Trgovskoj gori pretvoriti u funkcionalno skladište, na nekoliko stotina metara od granice s BiH.