Šta je Dejton donio BiH, a šta joj je oduzeo?

Dok je Dejtonski sporazum zaustavio jedno od najkrvavijih poglavlja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, njegov ustavni okvir ostavio je državu zarobljenom u složenim etničkim strukturama i neprekidnim političkim blokadama. Sagovornici DW-a ukazuju da je bilans Dejtona dvojak. Uspostavljanje mira i stabilnosti i dalje se navode kao ključni uspjesi Sporazuma, ali uz visoku cijenu – stvaranje sistema koji teško može odgovoriti izazovima 21. stoljeća.

Ključni uspjeh: Mir, sigurnost i opstanak države

Dejtonski sporazum označio je prekid rata i kraj masovnog masovnih ratnih zločina. Sporazum je potvrdio međunarodni suverenitet i teritorijalni integritet BiH te spriječio dalju podjelu zemlje, što historičar Husnija Kamberović naziva najvažnijom tekovinom. On za DW ističe da je Bosna i Hercegovina (BiH) 1995. godine „dobila priliku da u miru reintegrira ono što je rat razorio“.

U godinama koje su uslijedile, država je, uz snažnu podršku međunarodne zajednice, iskoristila priliku za prenos određenih nadležnosti s nižih (entitetskih) na državni nivo. Izgrađene su zajedničke institucije bez kojih bi država danas teže funkcionirala – jedinstvena vojska, Uprava za indirektno oporezivanje, Granična policija, sigurnosne agencije poput SIPA-e i OSA-e, Ministarstvo pravde te Sud i Tužilaštvo BiH. Upravo se na te procese mnogi pozivaju kao na nasljeđe koje je „ojačalo mir“ i omogućilo da se BiH postepeno poveže sa evropskim i euroatlantskim strukturama.

Pravni stručnjak Nurko Pobrić za DW pojašnjava da, iako te institucije nisu uvrštene u Ustav, imaju snažan ustavni osnov i „nisu neustavne“. One su stvorene na osnovu zakona po ovlaštenju iz Ustava BiH (član III5). Stoga on naglašava da se na državu prenesene nadležnosti „ne mogu jednostrano vraćati“ entitetima. Upravo su zahtjevi nacionalista za povratak „izvornom Dejtonskom sporazumu“ uzrokovali najteže političke krize u BiH.

Cijena stabilnosti: Institucionalizacija etničkih podjela

Iako je Sporazum donio mir, ujedno je stvorio sistem u kojem je etnička pripadnost postala glavna politička kategorija. Ustav iz Dejtona definirao je BiH kao državu dva entiteta i tri konstitutivna naroda, sa komplikovanom i skupom mrežom entitetskih, kantonalnih i državnih institucija, te mehanizmima veta koji omogućavaju blokade na gotovo svim nivoima. Akademik Mirko Pejanović potvrdio je na konferenciji Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH da je sam Dejton „stvorio nefunkcionalnu strukturu“ i institucionalizirao etnički princip koji danas, prema njegovim riječima, predstavlja najveću blokadu.

Tri decenije kasnije, posljedice takvog ustrojstva vidljive su u svakodnevnom političkom životu. Česte su institucionalne krize, donošenje odluka je sporo, euroatlantske reforme otežane, dok je permanetna predizborna retorika zasnovana na etničkim i često uvredljivim narativima. Stručnjaci su na Konferenciji ANUBiH-a upozorili da je sistem, iako zamišljen kao privremeni kompromis, postao „struktura koja nagrađuje nacionalističke politike“ i obeshrabruje funkcionalno upravljanje.

Historičar Husnija Kamberović smatra da to što integrativne snage nisu iskoristile priliku za bolji ishod nije samo posljedica sporazuma iz Dejtona, nego i „političke nezrelosti“ aktera. On dodaje da je kroz poslijeratnu privatizaciju, odnosno „tajkunizaciju“, u miru često cementiran rezultat etničkog čišćenja provedenog u ratu, iako je Dejton „ostavljao prostor i za drugačije, za državu povoljnije ishode“.

Bezbjednosne institucije: Nedostaje politička volja

Kao pozitivan rezultat Dejtona i naknadnog konsenzusa, formirane su Oružane snage BiH, Ministarstvo sigurnosti i već spomenute sigurnosne agencije. Međutim, stručnjak za sigurnost Vladimir Vučković ukazuje na to da većina tih naknadno formiranih institucija „nije zaživjela u onom kapacitetu u kojem se očekivalo da će funkcionisati“.

Vučković za DW kaže da se konkretni rezultati agencija poput SIPA-e i Granične policije čine skromni, a razlog za to je, po njegovom mišljenju, nedostatak političke volje. „Kroz različite mehanizme blokada tim se agencijama ne dozvoljava da ostvare svoj puni kapacitet i potencijal zbog kojih su i osnovane“, zaključuje Vučković. S druge strane, međunarodni zvaničnici ističu da je Dejton bio neizbježan kompromis, ali ponavljaju da bez političke stabilnosti i funkcionalnih institucija nema stvarnog evropskog puta.

Akademska zajednica u Sarajevu, okupljena na konferenciji ANUBiH, upozorava da je međunarodna zajednica danas manje odlučna u zaustavljanju tendencija koje narušavaju ustavni poredak BiH, što ugrožava integraciju u Evropsku uniju. Profesor Šaćir Filandra je istaknuo destruktivan uticaj nacionalizma u BiH, posebno srpskog, naglasivši kako bez demokratskog preobražaja i promjene političke dinamike u regiji BiH teško može napredovati.

Reforma ili stagnacija: Šta dalje?

Pitanje, koje se otvara tri decenije nakon Dejtona, glasi – šta dalje? Mnogi stručnjaci se slažu da je reforma Ustava potrebna, ali da za nju nedostaje politički konsenzus. Bez promjene logike etničkog predstavljanja i bez jačanja državnih institucija, kako upozoravaju uglavnom bošnjački akteri, BiH će i dalje biti zarobljena istim krizama, stagnirajući između mira koji je dobila u Dejtonu i stalne borbe za funkcionalnost institucija. Drugi, međutim, insistiraju na etničkim principima konstitutivnosti naroda i postojeće dvoentitetske ustavne strukture. 

Međunarodni akteri šalju signale da su spremni podržati promjene, ali očekuju inicijativu iznutra – od političkih etno-nacionalnih elita koje zasad uglavnom koriste Dejton kako bi očuvale postojeće moći i pozicije. 

Trideset godina nakon što je donio mir, Dejton i dalje Bosni i Hercegovini određuje granice mogućeg. Za jedne je to okvir koji je zaustavio rat i sačuvao državu, a za druge tek arhitektura koja je institucionalizirala podjele i blokade. Ostaje pitanje hoće li naredne godine donijeti političku hrabrost da se ta arhitektura mijenja što bi, kako se u međunarodnim krugovima često isticalo, omogućilo prelazak BiH iz Dejtonske u Briselsku fazu.