Abrakadabra i magija kao lijek: mala povijest bajalica

„Odlazi, zubni crve, prestani ispijati krv!" Mnogo prije antibiotika, anestezije i rendgena iscjelitelji i vidari pokušavali su otjerati bolesti riječima.

Bajalice, odnosno magične riječi, su i u srednjem vijeku bile upućivane izravno dijelovima tijela ili demonima koji su navodno odgovorni za konkretnu bolest. Obraćalo se duhovima kuge i drugih oboljenja, a bolestima se davao lik kako bi ih se lakše izgrdilo, zaplašilo i otjeralo.

U mnogim regijama – od Azije i Afrike, preko Europe, do Latinske Amerike – bajalice su i danas dio narodne medicine ili religijskih rituala, često uz napitke i razne pripravke od bilja, uz masaže i druge oblike liječenja.

Bajalice i kućna radinost protiv demona

Jedan od najstarijih dokumentiranih primjera potječe iz Mezopotamije, iz 1800. godine prije Krista. U jednom zabilježenom predanju upravo „zubni crv“ priča kako živi između zuba i desni i pije krv prije nego što ga Ea, božica znanja, uništi „moćnom rukom“.

Bajalica se više puta recitirala, a na zub su se stavljali narodni lijekovi. Crv koji zapravo ne postoji tako nije samo mistični demon, nego i dijagnoza. On objašnjava karijes i bol – čarobne riječi ga tjeraju, a melem ublažava upalu.

„Bajalice su se više koristile za određene bolesti, ali ne jednako za sve. Česte su kod krvarenja, epilepsije, zubobolje ili pri porodu“, kaže povjesničarka Catherine Rider sa Sveučilišta u Exeteru.

Nije bilo lako, a ni naivno, pronaći granicu između molitve i vještičarenja. U knjizi „Magija i religija u srednjovjekovnoj Engleskoj" Rider opisuje kako su teolozi, svećenici i liječnici stalno raspravljali o tome je li neka obredna formula još na području pobožnosti ili je, ne daj Bože, zabranjena magija.

Bajalice s biblijskim citatima ili imenima svetaca uglavnom su se tolerirale, ali tajanstvene skovane riječi lako su mogle biti proglašene demonskim djelom.

Ozdravljenje tijela i duše

Važno je znati, navodi Rider u razgovoru za DW, da su bajalice uglavnom bile „dodatna terapija“. „U srednjovjekovnim medicinskim knjigama često se navode zajedno s drugim sredstvima, poput napitaka ili kupki, tako da su liječnik i pacijent mogli birati pristup.“

Tako stručno, potvrđeno znanje o simptomima i lijekovima nije proturječilo bajalicama, nego su zajedno činili paket. Za tijelo i dušu u isto vrijeme, kaže Rider.

Amajlije i magične riječi

I stara orijentalna medicina drži se tog dvojstva. Egzorcisti riječima tjeraju zle duhove, dok melemi i napici čine svoje. Amajlije u obliku oka sa čarobnim riječima ili drugim simbolima zatim trebaju postići trajno blagostanje u tijelu.

U islamskoj tradiciji pojedini ajeti (stihovi) i sure (poglavlja) iz Kurana imaju iscjeliteljsku moć; izgovaraju se nad bolesničkim posteljama, zapisuju ili stavljaju u vodu koju bolesnik pije. Tako se isprepliću molitva i magijsko djelovanje.

Pretpostavlja se da i čuvena magična formula „hokus-pokus“ potječe iz ubrzanog i iskrivljenog razumijevanja latinskoga „Hoc est enim corpus meum" – „Ovo je tijelo moje" (Isusovo), što se izgovara na bogoslužju.

Danas će mnogi liječnici kao „hokus-pokus“ odbaciti homeopatiju, akupunkturu ili šamane, smatrajući to šarlatanstvom i ezoterijom.

Kada riječi iscjeljuju?

Kada neki autoritet – svećenik, egzorcist, liječnica – ponavlja riječi kao formulu, to doista može uliti povjerenje ili čak smanjiti subjektivni osjećaj tegobe ili povećati spremnost da se izdrži bolna terapija.

Catherine Rider, povjesničarka, uvjerena je da su bajalice služile kao sugestivna psihološka potpora, izazivajući placebo-učinak. „Većina srednjovjekovnih liječnika ne objašnjava bajalice tim pojmovima“, kaže ona.

No postoje arapski izvori prema kojima je Kusta ibn Luka (Konstantin, sin Lukin), kršćanski učenjak iz Baalbeka, još u devetom stoljeću rekao da bajalice pomažu ako pacijent vjeruje da pomažu. Ispada da je taj učenjak oko 860. godine u biti definirao placebo-učinak, kaže Rider.

Sveti placebo: kako riječi pobjeđuju bolest

U nekim kulturama bolesti se smatraju napadom demona ili osvetom razjarenih bogova. Bajalice tako bolest čine razumljivom – ako se zna koji je demon odgovoran za koju tegobu, tada se može djelovati učinkovitije i lakše podnijeti terapija.

Danas se temperatura, karijes i depresije liječe lijekovima, operacijama i psihoterapijom. No povijest čarobnih formula pokazuje moć riječi onda kada je teško. Ono neshvatljivo postaje opipljivo.

Prema Novom zavjetu, Isus je rekao iscijeljenom strancu: „Ustani, idi; vjera te tvoja spasila."

Vjerojatno se „čudo“ magičnih riječi ne krije u tjeranju demona, nego u drevnom uvidu da je za ozdravljenje gotovo uvijek potrebno vjerovati u njega.