„Domovina“: film o Thomasu i Eriki Mann

Novo ostvarenje Pawlikowskog ubraja se među najočekivanije filmove u konkurenciji 21 naslova koji se ove godine natječu za prestižnu Zlatnu palmu. Poljski redatelj vraća se u Cannes nakon što je 2018. osvojio nagradu za najboljeg redatelja za film „Hladni rat". Ta povijesna romantična drama, čija je radnja smještena između komunističke Poljske i Pariza, osvojila je najvažnije Europske filmske nagrade te niz nominacija za Oscara.

U svom novom filmu Pawlikowski se ponovno vraća ranom razdoblju Hladnog rata. Film je strukturiran kao svojevrsni road movie u kojem Thomas Mann (Hans Zischler) i njegova kći Erika (Sandra Hüller) 1949. godine putuju u američkom Buicku kroz „pustoš“ od Frankfurta, u Zapadnoj Njemačkoj, do Weimara u Istočnoj Njemačkoj. To putovanje se u stvarnosti nikada nije dogodilo.

Prema sinopsisu, „Domovina" istražuje pitanja identiteta, krivnje, obitelji i ljubavi, smještena u vrtlog moralne konfuzije poslijeratne Europe. Radnja ovog biografskog filma već potiče novo zanimanje za slavnu obitelj Mann.

Što je oblikovalo odnos između Thomasa Manna i njegove kćeri Erike? Kako je ta ugledna obitelj intelektualaca u egzilu doživljavala poslijeratnu Njemačku – i kako su Nijemci gledali na obitelj Mann? I zašto je 1949. godina za njih bila posebno važna?

Nasljeđe Thomasa Manna

Thomas Mann, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1929. godine, napustio je Njemačku 1933., nakon dolaska nacista na vlast. Godine izgnanstva, od 1933. do 1952., proveo je uglavnom u Švicarskoj i Sjedinjenim Američkim Državama.

Nakon što je diljem svijeta stekao književni ugled romanima poput „Buddenbrookovi" (1901.) i „Čarobni brijeg“ (1924.), Mann je za vrijeme Hitlerove vladavine postao jedan od najistaknutijih kritičara fašizma, učvrstivši svoj status jednog od ključnih demokratskih intelektualaca 20. stoljeća.

Posebno su poznati njegovi govori upućeni njemačkim slušateljima, emitirani preko BBC‑ja između 1940. i 1945. godine, u kojima je iz emigracije svjedočio svom otvorenom otporu nacizmu.

Posebna veza s kćerkom Erikom

Kada mu se 1905. rodilo prvo dijete, Mann je otvoreno izrazio razočaranje što nije sin. Smatrao je da bi sin bio „poetičniji, veći nastavak, novi početak mene samog“, kako je napisao u pismu bratu Heinrichu Mannu.

„No upravo je ta kći, prvo od njegovo šestero djece, postala najvažnija za očeve književne i političke pothvate“, ističe Irmela von der Lühe, autorica biografije Erike Mann.

Erika je odigrala ključnu ulogu u tome da njezin otac početkom 1936. godine javno istupi protiv nacističkog režima. Iako je već od 1930. bio poznat kao protivnik nacizma, nakon Hitlerova dolaska na vlast Mann se neko vrijeme suzdržavao od javnih istupa. Erika mu je zaprijetila prekidom odnosa s „neemancipiranim ocem“ ako ne odustane od takve suzdržanosti.

„S nacistima se osobno sukobila vrlo rano", naglašava von der Lühe. Kao dijete „burnih dvadesetih godina“ i talentirana umjetnica u Berlinu, Erika Mann prihvatila je boemski i eksperimentalni način života toga vremena – sve dok nije shvatila da je njezina generacija trebala uložiti daleko više energije u obranu progresivnih prava i sloboda koje je jamčio demokratski ustav Vajmarske Republike.

Godinu dana prije nego što je Hitler preuzeo vlast, Erika Mann je 1932. bila denuncirana nacističkoj paravojnoj miliciji zbog javnog čitanja pacifističke pjesme. Taj je događaj ozbiljno utjecao na njezinu glumačku karijeru i dodatno učvrstio njezina antifašistička uvjerenja.

U siječnju 1933., u Münchenu, bila je među osnivačima političkog kabarea „Die Pfeffermühle" (Mlin za papar), za koji je pisala većinu, često satiričnih i izrazito antifašističkih tekstova. Nakon samo dva mjeseca nacisti su kabare zatvorili, a ansambl prisilili na izgnanstvo.

Zbog židovskog podrijetla majke Katie Mann, članice imućne židovske industrijske obitelji, i djeca Thomasa Manna prema nacističkim rasnim zakonima smatrana su Židovima.

U emigraciji Erika Mann započinje novu, uspješnu karijeru kao novinarka i književnica, nastojeći upozoriti svijet na to koliko se brzo demokracija urušila pod Hitlerom, unatoč ugledu Njemačke kao „zemlje pjesnika i mislilaca“.

„To je ono što sam oduvijek smatrala njezinom posebnom vrijednošću – i što je, nažalost, danas ponovno iznimno aktualno“, kaže von der Lühe.

Što se dogodilo 1949. godine

Samo četiri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, Njemačka je i dalje bila u ruševinama i duboko ideološki podijeljena. Dana 7. listopada 1949. službeno je osnovana Njemačka Demokratska Republika (DDR), socijalistička država nastala na području sovjetske okupacijske zone u Istočnoj Njemačkoj.

Nakon rata Thomas Mann objavio je da se neće trajno vratiti u domovinu. U svojim je tekstovima tvrdio da svi Nijemci snose odgovornost za nacističke zločine – teza o kolektivnoj krivnji udaljila ga je od mnogih koji su ostali u Njemačkoj. Često se postavljalo pitanje: nije li obitelj Mann rat provela u relativnoj sigurnosti emigracije, dok su drugi patili pod Hitlerovim režimom?

Godine 1949. Mann je prvi put posjetio Njemačku nakon izgnanstva, povodom obilježavanja 200. obljetnice rođenja Johanna Wolfganga von Goethea. Pozvan je da primi Goetheovu nagradu u zapadnonjemačkom Frankfurtu, dok mu je istočnonjemački Weimar dodijelio Nacionalnu Goetheovu nagradu i titulu počasnog građanina.

U govorima održanima u oba grada Mann je naglasio da ne priznaje ideološke podjele ni okupacijske zone. „Moj je dolazak namijenjen Njemačkoj u cjelini“, poručio je.

Erika Mann, međutim, oštro je kritizirala taj pothvat. Poziv je postao povod za drugo veliko razilaženje između oca i kćeri, nakon sukoba iz 1936. Smatrala je da njezin otac ne bi smio putovati „u zemlju u kojoj je posljednjih godina bio žestoko napadan u medijima“.

Ti su napadi uključivali i prijeteća pisma iz Zapadne Njemačke, zbog čega je Mannov posjet 1949. godine bio pod policijskom zaštitom.

Situaciju je dodatno pogoršala činjenica da je iste godine Klaus Mann počinio samoubojstvo. Kao drugo dijete Thomasa i Katie Mann, i sam predani antifašistički pisac, Klaus je bio osobito blizak s Erikom.

Jedan od razloga njegova dubokog razočaranja bio je i način na koji je obitelj Mann doživljavana u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su često bili pod sumnjom da su komunisti. Erika se bojala da bi očev boravak u Weimaru mogao biti protumačen kao legitimizacija komunizma.

Iako se film „Domovina" oslanja na povijesne osobe, njegova je polazna premisa u potpunosti fiktivna. Na putovanju iz Frankfurta u Weimar Thomasa Manna u stvarnosti je pratila njegova supruga Katia. Erika im se nije pridružila – jer je svjesno odlučila bojkotirati posjet nekadašnjoj domovini.