Ljudskost u osječkom Muzeju osobnih priča

Zvonimira Papa je 1978. godine, prilikom posjeta Izraelu u Šumi mučenika, prepoznala baka koja je iz Tuzle emigrirala u Izrael i pitala ga je li on sin Jakova Papa? Nakon toga Zvonimir „odmotava film“ i počinje potragu za obitelji. Njegova majka mu nikad nije htjela pričati o tome što i kako se dogodilo u tim vremenima. Zvonimirovu priču možete pogledati  u sklopu Muzeja osobnih priča koji je dio projekta Štruca kulture, a partnerski ga realiziraju Nansen Dijalog Centar iz Osijeka i udruga FADE IN. Trenutno su izložene priče Roma i Židova.

Samuel Petrović održava na životu romsku tradiciju bavljenja konjima. U kutiji s njegovim imenom je fotografija njega i njegovog sina kojem se nada prenijeti ljubav prema konjima, ali i potkova i četka za timarenje konja. Ako Vas je ovo zaintrigiralo možete pogledati video prilog na kojem Samuel priča svoju osobnu priču.

Muzej osobnih priča izgleda na prvi pogled kao sasvim depersonalizirani veliki arhiv s kutijama na kojima stoje samo imena. Izvučete li jednu kutiju, unutra možete naći kratki opis nečije životne priče, fotografiju, možda i nekoliko predmeta, a pogledate li video priče, shvatit ćete da je Muzej sve samo ne depersonaliziran. Radi se o najosobnijim ispovijestima.

Plan je projekta da obuhvati sve 22 nacionalnosti koje trenutno žive u Osijeku, kako bi njihove sudbine ostale zabilježene onako kako ih vide njihovi protagonisti. Priče su istinite, isprepliću se razne sudbine ljudi koji žive na ovom prostoru. Trenutno se pregovara s još nekoliko zajednica nacionalnih manjina i projekt će se zasigurno nastaviti.

Djeca bolje shvaćaju

Projekt Nansen Dijalog Centra i udruge FADE IN koordinirala je sa Židovskom općinom Osijek Nives Beissmann:  „U početku je bilo dosta skepse, nismo ni računali da će toliko ljudi pristati stati pred kamere i ispričati svoju priču. Ali kako smo počeli razgovarati s našim članovima, vidjeli smo da ljudi ipak jesu zainteresirani podijeliti svoja iskustva s drugim. Sada smo skupili 26 priča osječkih Židova koje se uz romske priče mogu pogledati u Muzeju osobnih priča“, kaže Nives Beissmann.

Riječ je prije svega o osobnim pričama koje ne moraju imati veze ni s romskom zajednicom, Židovskom općinom ili bilo čime što se veže na organizatore ili provoditelje projekta. „Svaka je priča osobna i priča ju jedan 'običan' čovjek koji može imati sličnu priču Vašoj, ili baš opisuje i Vašu osobnu priču. Stvar jest u tome da se ljudi prepoznaju u tuđim pričama i da nema veze priča li ju Rom ili Židov. Svi smo vrlo slični u nekim stvarima i imamo slična iskustva, nebitno je da li je to Rom, Židov, Rusin, Ukrajinac, Srbin ili Hrvat, jer svima nama se događaju lijepe, ružne ili tužne stvari i sve nas to čini ljudima“, kaže Nives Beissmann.

Za svaku priču snimano je sat i pol do dva video-materijala koji je montiran u priče od pet do deset minuta. Izabrane su priče koje izazivaju emocije i mogu probuditi empatiju u gledatelju.

Tuga, smijeh, nevjerica... sve emocije koje mogu izazvati ljudske sudbine su prikazane kroz Muzej koji prvenstveno obilaze organizirano školska djeca, barem dok se još moglo prije uvođenja epidemioloških mjera.

Djeci je omogućeno u puno navrata da popričaju u živo s „vlasnicima“ samih priča ili ljudima koji su radili na projektu, a održavane su i radionice koje su uglavnom tematizirale toleranciju.

„Pokazalo se da djeca jako dobro reagiraju na Muzej, čak da su bolje i shvatila bît cijele stvari. Imamo prekrasnih rečenica koje su djeca upisivala u knjigu dojmova, izgleda da ih mi odrasli, svijet oko njih, mediji , tko god već, vremenom pokvarimo. Djeca su ta koja u mnogim pričama pronađu sebe i svoja iskustva, shvaćajući da su ljudi vrlo slični“, kaže Beissmann.

Vrijednost cijelog projekta i jest ta da ljudi u pričama prepoznaju drugoga, ali da ga ne dožive kao drugačijeg. Prilika je ovo da se obračunamo s vlastitim stereotipima i da shvate koliko su razlike između ljudi male.

I u virtualnom prostoru

Situacija s pandemijom otežala je posjet muzeju, ali tako su priče postale viralne. Facebook profil „Muzej osobnih priča“ preselio je ove zabilježene ljudske sudbine u virtualni prostor i omogućio tisućama ljudi da ih pogledaju.

Mirjana Vujić jedna je od svjedokinja. Ispričala je priču „Kašika“ koja je dobila ime po kašici (žlici, op.ur.) koju je njezin stric, kao jedan od preživjelih iz logora u Jasenovcu, ponio sa sobom iz logora i koja je bila toliko izlizana od grebanja po praznim kazanima da je skoro nije ni bilo.

Svjedočanstvo o tome kako je ona preživjela Drugi svjetski rat pokazuje kako prošlost izgleda puno potresnije iz osobnog iskustva nego iz udžbenika i pruža uvid u povijest iz kuta koji do sada nije viđen i prijetio je da padne u vječni zaborav da nije bilo Muzeja osobnih priča.