Migranti iz Afrike - smrtonosni put do Kanarskih otoka

Čamac u kojem su se nalazili Ismael Uatara i njegova obitelj danima je plutao Atlantikom između južnog Maroka i otoka Tenerife. A onda su, u roku od 24 sata, preminule njegova jednogodišnja kćerka i supruga.

„Kćerka mi je umrla na rukama", rekao je Uatara za DW. „Sljedećeg jutra moja žena se jednostavno nije probudila. Mislim da je to bilo uslijed šoka zbog kćerkine smrti."

Poput tisuća drugih i Uatara i njegova obitelj napustili su svoju domovinu Obalu Bjelokosti u potrazi za boljim životom u Europi. Nije ni slutio što će se dogoditi za vrijeme prelaska.

„Mrtve su odmah bacali u more", prisjeća se Uatara.

Tragedija se dogodila prije četiri godine. Uataru i dalje boli način na koji su ostali putnici postupali s mrtvim tijelima članova njegove obitelji. Ipak, prema njegovim riječima, među preživjelima nakon toga nije došlo do nasilja – što je, kako kaže, u tako ekstremnim situacijama na moru neuobičajeno.

Mohamed Manga ispričao je za DW svoje zastrašujuće iskustvo tijekom prelaska mora do Kanarskih otoka, arhipelaga koji pripada Španjolskoj, članici Europske unije.

„Na našem čamcu bilo je mnogo nasilja“, kaže mladi Gambijac, koji je na Kanarske otoke stigao 2023. godine. „Četvrtog dana na moru neki su se uspaničili i počeli optuživati jedni druge da su vještice."

Mnogi migranti koji su prošli ovu rutu opisuju slična, zastrašujuća iskustva.

Iako tijekom nasilnog ispada na Manginom čamcu nitko nije izgubio život, kaže da je bilo mnogo ozlijeđenih. Koliko mu je poznato, nitko nije odgovarao – čak ni kasnije, kada je čamac konačno stigao na Kanarske otoke.

„Tada je bilo vrlo teško bilo što učiniti“, rekao je Manga. „Zato neki misle da na otvorenom moru mogu raditi što god hoće."

Bačeni u more

Broj prelazaka takozvanom atlantskom rutom između zapadne Afrike i Kanarskih otoka znatno je smanjen. Dok službeni podaci pokazuju da je 2024. godine na Kanare stiglo više od 40.000 migranata, godinu dana kasnije taj broj je pao na oko 18.000.

Promatrači pad pripisuju pojačanoj suradnji Europe s tradicionalnim tranzitnim zemljama poput Mauritanije i Maroka, kao i strožim graničnim kontrolama u tim državama.

Međutim, izvještaji o ekstremnom nasilju i ubojstvima na čamcima su u porastu. Putnici jednog čamca su 2024. godine naveli da su trojica Senegalaca brutalno zlostavljala brojne ljude, pri čemu su neki zadobili trajne ozljede.

U jesen 2025. španjolska policija uhitila je 19 osoba, nakon što je oko 50 putnika preminulo na ruti između Senegala i otoka Gran Canaria. Osumnjičeni se terete za teške tjelesne ozljede i ubojstvo.

Preživjeli s tog putovanja svjedoče da su ti muškarci napali desetke putnika, tukli ih do smrti i bacali žive ljude u more. Ostaje nejasno jesu li počinitelji bili dio krijumčarskih mreža ili obični putnici.

Španjolska nacionalna policija odbila je komentirati ove incidente na upit DW-a.

"Ljudi su prestravljeni"

Loueila Sin Ahmed Ndiaye, odvjetnica s Kanarskih otoka, redovito vodi slučajeve nasilja na migrantskim čamcima. Ona objašnjava da se iz čitavog niza razloga kazneno gonjenje nasilnih djela na tim plovilima čini izuzetno teškim.

Prije svega postavlja se pitanje nadležnosti, jer se zločini obično ne događaju na španjolskom teritoriju ni ne uključuju španjolske državljane. Pored toga, postoje ogromni izazovi u vezi sa svjedočenjima.

„Brojni policijski izvještaji koje smo čitali pokazuju da ljudi gube osjećaj za vrijeme. Hladnoća, neizvjesnost, nema kopna na vidiku, strah – sve to može ozbiljno narušiti njihovo mentalno zdravlje", rekla je ona za DW.

To često dovodi do proturječnosti u iskazima svjedoka. „Nije isto je li netko sjedio na pramcu ili na krmi čamca“, navodi odvjetnica, „zato izjave često ne daju dosljednu sliku događaja.“

Uz to, mnogi preživjeli odbijaju suradnju sa španjolskim vlastima. Neki nemaju povjerenja u odvjetnike koji su im dodijeljeni. „Poslije 10 do 14 dana na moru, oni su prestravljeni i posljednje što žele je da budu uvučeni u sudski postupak i da dodatno opterećuju druge putnike."

Najranjiviji na plovilima najčešće najviše stradaju – „djeca, maloljetnici bez pratnje i žene", naglašava odvjetnica.

Nema kaznenog gonjenja ni odštete

U mnogim slučajevima ne samo da nema kaznenog gonjenja počinitelja nasilja, već ni odštete za žrtve ili njihove obitelji.

Uatara kaže da novčana nadoknada ne bi bila najvažnija stvar nakon gubitka supruge i kćerke. Četiri godine poslije strašnog događaja na Atlantiku on je izgradio novi život na Kanarskim otocima sa starijom kćerkom koja je, kao i on, preživjela prelazak.

Ipak, čezne za mjestom na kojem bi mogao tugovati za najmilijima koje je izgubio.

„Ostala su mi samo sjećanja, nemam grob na koji bih mogao odnijeti cvijeće“, kaže Uatara. "To mi je posebno teško."