Nacionalne manjine kao obogaćenje društva

Priča o bračnom paru Jelić jedna je od onih koje ulijevaju optimizam i vjeru u multikulturnu budućnost Osijeka. Milica i Slobodan Jelić urbani su, visokoobrazovani i profesionalno orijentirani mladi ljudi koji ulaze u svoje najproduktivnije životno razdoblje. 35-godišnji Slobodan, docent na Odjelu za matematiku na osječkom Sveučilištu J.J. Strossmayera, rodom je iz Dalja, mjesta 20-ak kilometara udaljenog od Osijeka. Milica je u Osijek doselila iz Beograda gdje radi kao dirigentica na beogradskom Fakultetu Muzičke umjetnosti. Mladi bračni par kaže kako ih je spojila ljubav prema glazbi. Oboje pjevaju u crkvenom zboru u osječkoj pravoslavnoj crkvi.

„Osijek je povijesno gledano multietnički i multikonfesionalni grad i cilj je da se sa tom raznolikošću doprinese kulturnoj baštini," kaže Slobodan Jelić. Nacionalni identitet je, prema Slobodanovom uvjerenju, čovjeku bitan prvenstveno da se razvije kao osoba koja je korisna za širu zajednicu i sve ljude oko njega. Ali još važniji je, smatra, s njim povezani vjerski identitet „kroz koji se čovjek trudi da bude što bolji prema ljudima koji ga okružuju i da duhovno raste". „U svakodnevnom životu to ne možete 'otkinuti' od sebe i to je potrebno da biste bili potpuna ličnost", objašnjava Slobodan koji je aktivan i u kulturnom životu srpske zajednice kao osnivač Srpskog pevačkog društva „Javor“.

S jednom  nogom u Beogradu, a drugom u Osijeku

Milica je mlada uspješna glazbenica koja se u Osijeku snašla sasvim dobro. Studirala je u austrijskom Grazu i Osijek je, priča u razgovoru za DW, svojom arhitekturom podsjeća na taj grad. „Osijek, kao i Beograd, ima i svoju rijeku i svoju operu. Šetnje i vožnja biciklom uz Dravu mi pričinjavaju zadovoljstvo." Trenutni život na dva kolosijeka Milici nije problem, pogotovo zato što se sada nastava odvija online, a dva grada nisu ni daleko jedan od drugoga.

Epidemiološke mjere su svele kontakte na one najnužnije pa se ni Milica ne može pohvaliti bogatim društvenim životom, ali joj je život u Osijeku, kaže, ugodan.

Slobodan opisuje svoju okolinu, naoročito onu radnu, kao „sjajno okruženje“ u kojem se kao pripadnik srpske nacionalne manjine osjeća sasvim prihvaćenim. „Mislim da se nacionalne manjine, pa i srpska manjina, trebaju potruditi da se otvore prema drugima, prema svima, ali na pravi i pozitivan način koji će voditi jednoj degetoizaciji", kaže. Slobodan bi želio da šira zajednica vidi multikulturalnost kao dodanu vrijednost u životu grada i tu vidi mogućnost za svoj doprinos.

Crkva puna pravoslanih vjernika

U Osijeku je prije dvije godine proslavljena 300. obljetnica prvog zidanog pravoslavnog hrama u gradu. Osječki paroh Aleksandar Đuranović ukazuje kako crkva za srpsku zajednicu u Osijeku ima veći značaj od samo duhovnog. On ističe odličnu suradnju sa Srpskim kulturnim društvom „Prosvjeta". „Zajedno organiziramo niz manifestacija i kulturnih događanja. Otpočeli smo 2020. izgradnju novog kulturnog centra u Osijeku", ponosan je paroh Đuranović.

Ovogodišnji Božić se i u osječkoj pravoslavnoj crkvi obilježio skromnije zbog protuepidemijskih mjera i ograničenog broja ljudi koji smiju biti u crkvi, ali fotografije iz prijašnjih godina koje nam pokazuje paroh svjedoče o punoj crkvi i mnoštvu ljudi koji njeguju svoju vjeru i običaje.

Trideset godina nakon rata i vremena koja nisu bila laka ni za srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, stvari danas ipak izgledaju drukčije – i puno bolje. Uz sve probleme kojih još uvijek ima, postoji i snažno prisutna ideja o zajedničkoj budućnosti koju treba izgraditi.