Natjecateljski duh nacije mora da je zadovoljan. Apsolutno prvo mjesto u Europi, pa i na svijetu po broju zaraženih Covidom-19 u posljednjih sedam dana na 100.000 stanovnika (651,7). Taj status još dugo neće biti doveden pod znak pitanja.
Bratska Crna Gora nam je za petama (544,5) – drugi su u Europi, a četvrti na svijetu. Jači smo 3,4 puta od Hrvata s kojima se volimo mjeriti. Četiri i pol puta više od Makedonaca, a skoro isto toliko puta više od ljudi u Bosni i Hercegovini. Deseterostruko je veći broj zaraženih u Srbiji u odnosu na Njemačku.
Ali, kada bi statistika mogla doprijeti do građana, onda bi ih predsjednik Aleksandar Vučić, koji voli slobodno i naglas tumačiti brojke, lako uvjerio da se cijepe. Međutim, taj kanal komunikacije se očito začepio. Bližimo se brojci od pedeset umrlih dnevno, i to ako je vjerovati službenim podacima, a znamo da baš nije.
I nikom ništa. To su neke smrti tamo, daleko, premda je svatko od nas znao ponekog koga više nema. Tko se sjeća prve žrtve iz ožujka prošle godine, muškarca iz Kikinde kojeg smo svi, prestravljeni, ožalili?
Zaraza je do sada službeno odnijela previše života i više se ničemu ne čudimo. Ljudi u Srbiji se ponašaju kao da se televizijska stvarnost sa skafanderima, apelima, mrtvima i respiratorima događa nekom drugom.
Kako smo stigli do ove točke?
Neki će se sa sjetom sjećati proljeća prošle godine kada je predsjednik dramatičnim glasom najavljivao karantenu, a Krizni štab građanima slao SMS: „Situacija je dramatična. Približavamo se scenariju iz Italije i Španjolske. Molimo vas da ostanete kod kuće.“
Tada smo imali desetine zaraženih dnevno. Sada, kada ih je na tisuće, scenarij iz tadašnje Italije i Španjolske je po nekim pokazateljima tu, ali situacija je očito redovna.
Nismo li kolektivna skuhana žaba, nemoćni da na dužu stazu podnesemo pandemijsku stvarnost, pa infantilno zatvaramo oči i u sebi ponavljamo da nismo tu? Nisu li desetljeća ratova i tranzicije od nas napravile otupjele egoiste, nesposobne za solidarnost?
Ovaj put ne možemo sve svaliti na vlast, jer ona je griješila, politizirala pandemiju, marketinški se kolebala između smiješnog virusa i pretijesnih grobalja, a politički između lockdowna i izbora.
Ali, količina cjepiva rasla je neusporedivo brže od broja cijepljenih. U jednom trenutku Srbija je izbila na europski vrh po „obuhvatu" vakcinom. Sada su Španjolska ili Italija daleko ispred Srbije. Španjolsko-talijanski scenarij bi 2021. bio poželjan u zemlji Srbiji u kojoj je stopa cijepljenih ispod 45 posto.
Nije li ovo ona utakmica u kojoj u prvom poluvremenu uradimo sve kako treba, dok u drugom – sve zabrljamo?
Ostavimo po strani one koje misle da nas vođe svjetske zavjere čipiraju. Svatko od tih koji su valjda inteligencijom i obaviještenošću provalili opaku zavjeru, nosi mobilni telefon preko kojeg ga sateliti mnogo bolje mogu pronaći. Oni nisu većina među necijepljenim stanovništvom.
Što je motivacija većine? Na temelju dužeg razgovora s nekoliko poznanika, shvatio sam da su svi, iz različitih razloga, zaključili da je opasnije cijepiti se nego ostati necijepljen. Problem s njihovom teorijom je to što će biti kasno kad je praksa demantira.
Većina mladih ne pomišlja podići rukav. Njihova predodžba o Covidu je otprilike – to je kuga za starce, a za nas tek bezazlena gripa.
Cijela kultura je kultura zaborava, utemeljena na eskapističkom porivu – hajmo ruke gore. Devedesete su to definirale – ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine.
Nema radnih mjesta za mlade mimo partijskih veza, nema poštovanja prema obrazovanju, nema strategije razvoja u kojoj bi stručnost bila iznad partijskog lonca. Ali ima kavana, hramova za shopping, splavova, slava, svadbarskih svetkovina – život kao zabava je nadomjestak za istinski ispunjen život. Na smrt se zabavljamo, to je posljednja obrana naše navodne slobode.
Nije nužno da nas mediji informiraju objektivno. Nije nužno da vladavina prava zauzda bahate političke elite i oligarhe. Nije nužno da kriminalci i nalogodavci završe u zatvoru. Nisu bitni ni dostojanstvo i pristojan život od vlastitog rada, ni socijalna pravda.
Za naš osjećaj slobode je dovoljno da nam u kavani nitko ne traži ausvajs o cijepljenju, da ignoriramo preporuke o distanci, da se okupljamo bez maske na stadionima, koncertima, na izborima kojima se ishod unaprijed zna.
To nije sloboda, to je prihvaćanje toksičnog realityja kao slobode. Jer u njemu nema odgovornosti. A tu riječ mrzimo. Krivi su uvijek drugi. Pa onda neka drugi umiru. Dok ne dođe red na nas.
Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu