1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Treba li Hrvatskoj (takav) Ustavni sud?

28. travnja 2024

Pravni stručnjaci u Hrvatskoj su složni: treba, jer Vrhovni sud ima druge nadležnosti. Ali isto tako i njegove zadaće trebaju biti jasnije tako da i građani mogu shvatiti, zašto je on neophodan.

https://p.dw.com/p/4fFcQ
Ulaz u Ustavni sud Republike Hrvatske na trgu sv. Marka u Zagrebu
Ustavni sud jest smješten na Markovom trgu između zgrada Sabora i Vlade, a njegova je zadaća nadzirati ustavnost svih odluka. Foto: Igor Lasic/DW

Metež koji je proteklih mjesec i pol dana zahvatio Hrvatsku povodom izbora za Sabor proširio se bitno dalje od same političke scene. Naročito se istaknulo pitanje Ustavnog suda RH. Točnije, čitav niz pitanja, nakon što se ta institucija konfrontirala s hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem. Ponešto je u toj diskusiji tako izravno nametnuo upravo on, dok je ostalo zatim došlo u prvi plan po nekoj ranijoj inerciji. Na prvome mjestu postavljeno je pitanje, treba li Hrvatskoj uopće Ustavni sud? Ili te ovlasti treba prenijeti na primjer u Vrhovni sud RH.

Ozbiljnosti takvog upita doprinijela je činjenica kako USRH nema jasne kriterije kad bi on trebao i morao dati svoje mišljenje. U dosta navrata kad se očekivalo da zauzme stav o nekim važnim problemima u kontekstu njihove ustavnosti, reagiranje je izostalo bez puno objašnjenja. U nekima drugim  javnost nije mogla znati kako su i zašto ustavni suci odlučili da se ipak oglase, a jedino suvislo tumačenje glasilo je: zbog stranačko-političke pristranosti. Nadalje, ispostavilo se da značajan dio hrvatskog društva čak nije najbolje ni upućen u funkciju i položaj te ustanove. Primjerice, opaska njezina predsjednika da je ona „iznad naroda“ odnosno „iznad građana“, svakako nije bila široko prihvaćena.

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović se rukuje s predsjednikom Ustavnog suda Miroslavom Šeparovićem prilikom imenovanja 18. veljače 2020.
Iako je predsjednik Ustavnog suda i vodio postupak imenovanja hrvatskog predsjednika, odnos Šeparovića i Milanovića - baš kao i Pantovčaka i Ustavnog suda je i više nego poremećen.Foto: Reuters/A. Bronic

Ustavni sud i „iznad naroda"?

Ustavni sud u Hrvatskoj postoji od 1963. godine i bitno je ojačan Ustavom iz 1990. On je sastavni dio hrvatskog koncepta države, istaknuo nam je Đorđe Gardašević s Pravnog fakulteta u Zagrebu, stručnjak za ustavno pravo. „Ustavni sud predstavlja bitnu kontrolnu instituciju nad zakonodavnom, izvršnom i sudbenom vlašću i stoga ga kao instituciju treba svakako zadržati, uz eventualne modifikacije nekih njegovih nadležnosti. Svakako bi mu trebalo omogućiti da ima više vremena za svoju osnovnu funkciju, a to je kontrola ustavnosti zakona.

Mišljenje profesora jest da bi USRH-u trebalo u nadležnost jasno staviti i mogućnost da ocjenjuje ustavnost međunarodnih ugovora kao što to na primjer čini i Savezni ustavni sud Njemačke. Ustavni sud pored toga ima važnu ulogu i u odnosu na redovne sudove kada povodom ustavne tužbe ocjenjuje sudske presude. „Taj ga posao vremenski dosta opterećuje pa bi i tu valjalo gledati što učiniti da se to poboljša. U pogledu odnosa između tog suda i naroda, stvar treba demistificirati: narod je suveren i on kreira ustav i pravila ponašanja. No, jednom tako ustavom uspostavljena pravila ponašanja treba poštivati, kao što treba poštivati i odluke suca kojeg smo unaprijed izabrali da sudi u nekoj utakmici“, drži Gardašević.

Prvi Senat Saveznog ustavnog suda Njemačke
Njemački Ustavni sud uživa nepomućeni ugled i neovisnost. Biti biran u to tijelo znači i da se već uživa ugled među kolegama sucima, a isto tako se, osim spornih domaćih pitanja uvijek iznova bavi i odnosom prema Europi i međunarodnim sporazumima.Foto: Uli Deck/dpa/picture-alliance

Kronični manjak koherentnosti i konzistentnosti

„To znači da odluke Ustavnog suda obvezuju sve“, nastavio je ovaj sveučilišni profesor, „a narod ih naknadno može izmijeniti jedino ako ponovno preuzme svoju ulogu suverena, odnosno ustavotvorca te kreira neka nova pravila. Ustavni sud pritom zaista u nizu odluka postupa nekoherentno i nekonzistentno, tu mislim na tehnike tumačenja koje koristi. Veća transparentnost rada USRH-a, u smislu javnih sjednica u predmetima koji izazivaju najveći interes javnosti, kao i jači znanstveno-kritički pritisak na taj sud trebala bi biti dobra rješenja za ovaj problem."

Sociolog i politolog Slaven Ravlić, profesor na Sveučilištu Libertas je kao „nepravnik“ koji se profesionalno bavio položajem i djelovanjem Ustavnog suda, pisao vrlo kritički o nekim njegovim djelovanjima. „I to osobito u razdoblju od 2010. do 2015., koja su dovela do krize 2016. godine. Ali uopće ne dvojim o potrebi za Ustavnim sudom“, izjavio je  ističući pozadinu europske i hrvatske ustavnopravne i političke tradicije.

„Uz to, USRH je ključna institucija u mogućem procesu promjene vrlo lošeg stanja u pravosuđu. Smatram da izvršna vlast nije najbolji pokretač ni provoditelj pravne promjene u zemlji sa slabom tradicijom vladavine prava i neovisnosti pravosuđa, a to su pokazala i iskustva Poljske i Mađarske. Poticaj za promjenu mogao bi doći iz Ustavnog suda koji je bitno obilježen politikom, a stekao je sudski autoritet, uzdigao se u ključnog aktera u odnosu na sudsku granu vlasti jer je postao svojevrsna zadnja sudska instanca“, smatra Ravlić.

Zgrada Vrhovnog suda u Zagrebu
Vrhovni sud je već prema svojoj funkciji nešto drugo: on tek nadzire zakonitost odluka nižih instanca. Ali je li neki zakon, odluka ili državni ugovor uopće u skladu s Ustavom - to može i treba odlučiti Ustavni sud.Foto: Igor Lasić/DW

Pod uzdama političkih stranaka

No jedan od glavnih problema Ustavnog suda, po široko rasprostranjenom mišljenju je njegova ovisnost o političkoj vlasti. Uz razne odluke koje su izazvale opću sumnjičavost ili uz pasivizaciju USRH-a, način izbora sudaca i njihova kvaliteta osobito su pridonijeli opadanju povjerenja javnosti i same legitimnosti suda. „Suci nisu bili birani u procesu u kojem se ispituje moralna i stručna kompetentnost kandidata“, nastavio je Ravlić, „nego političkim odabirom kroz stranačke kvote u koje su se teško probijali kompetentni kandidati. Tako izabrani suci bili su izraz nedemokratske strukture političkih stranaka i negativne selekcije u njima te vladajuće autoritarno-podaničke političke kulture. U tom smislu Ustavni sud je ,zarobljena institucija' političkih stranaka.“

Na pitanje što onda činiti s USRH-om, profesor Ravlić inzistira na tome da se zadrži dosadašnji izbor sudaca dvotrećinskom većinom, pored ostvarenja intencije ustavotvorca da se postigne konsenzus i dogovor glavnih političkih aktera o najkvalitetnijim kandidatima. Kriza s izborom sudaca i veći interes javnosti po njemu se moraju usmjeriti na poboljšanje postojećeg modela izbora u smjeru veće transparentnosti postupka, izbora stručnijih kandidata i jačanja neovisnosti ustavnih sudaca, te svakako zabranu reizbora sudaca. I moglo bi se nabrojati još poželjnih mjera, ali tek pod uvjetom da se taj proces konačno pomakne s mrtve točke.