1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Pravosuđe

Srbija: Žal za smrtnom kaznom

10. oktobar 2019.

Ponovno uvođenje smrtne kazne u Srbiji podržalo bi 58 odsto građana te zemlje, pokazuju rezultati istraživanja objavljeni povodom 10. oktobra, Svetskog i Evropskog dana protiv smrtne kazne.

https://p.dw.com/p/3R0hV
Hinrichtung in Kuwait
Foto: picture-alliance/dpa/R. Qutena

Udruženje građana „Srbija protiv smrtne kazne“, član Svetske koalicije koja se zalaže se ukidanje te kazne u zemljama u čijim zakonima ona i dalje postoji, svakog 10. oktobra objavljuje rezultate istraživanja o raspoloženju građana Srbije o tome da li bi za počinioce najtežih krivičnih dela trebalo ponovo uvesti ovakav vid kažnjavanja.

Ove godine 58 odsto građana izjasnilo se za, protiv je 25 procenata, dok je neodlučno 17 odsto. To predstavlja blagi porast u odnosu na prošlu godinu, kada je 56 odsto građana Srbije bilo za uvođenje ove kazne, protiv je bilo 24, a uzdržano 20 odsto ispitanika.

Rezultati objavljeni u četvrtak (10.10) pokazuju da je među pristalicama Srpske napredne stranke (SNS) 65 odsto onih koji bi podržali takvu promenu krivičnog zakonika, da je neodlučnih 16, dok je protiv 20 odsto.

Među onima koji su bliski pokretu Dveri i Demokratskoj stranci Srbije, 80 odsto je za, 12 je neodlučno, a 9 je protiv. Najveći deo pristalica politike Srpske radikalne stranke (SRS), njih 88 odsto, je za takav vid kažnjavanja najtežih krivičnih dela, dok je samo 12 procenata protiv.

Od 2007. gotovo svake godine rastao je broj građana u Srbiji koji su za ponovno uvođenje smrtne kazne – pre 12 godina takvu promenu krivičnog zakona podržavalo je nešto više od 30 odsto građana, a ove godine taj procenat se popeo na 58 procenata.

Tijanin zakon

Podrška građana Srbije uvođenju smrtne kazne asocira na entuzijazam kojim je 160.000 njih podržalo inicijativu fondacije „Tijana Jurić“ da se donese tzv. „Tijanin zakon“, a kojim se predviđa da se kazna zatvora od 30 do 40 godina zameni doživotnim zatvorom, i da oni koji su osuđeni zbog ubistva dece, trudnica i nemoćnih lica nemaju pravo na otpust posle 27 godina.

Ta fondacija pokrenula je inicijativu nakon što je silovana i ubijena maloletna devojka. Zakon je donesen u Skupštini Srbije u maju ove godine, iako prethodno o tome nije bilo javne rasprave.

„Način na koji je ove godine u Srbiji uvedena kazna doživotnog zatvora bez mogućnosti uslovnog otpusta za nekoliko krivičnih dela, bio je izrazito populistički“, kaže za DW Vladica Ilić iz udruženja Srbija protiv smrtne kazne. „Država se, rekao bih, krila iza inicijative 160.000 građana, zanemarujući stavove velikog dela struke, svoj Ustav i potvrđene međunarodne ugovore. Tu pre svega mislim na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Potpisi građana bili su relevantni za neka od retkih pitanja za koja to nikako ne smeju da budu – to su ljudska prava i kaznena politika“, kaže Ilić.

On podseća da je u stručnoj literaturi na nekoliko mesta uvođenje doživotnog zatvora bilo opravdavano zabranom propisivanja smrtne kazne. „Ne mogu to drugačije da razumem osim kao žal za smrtnom kaznom. Ovo i nije naročito iznenađujuće, s obzirom na to da se razlozi kojima se nekad branilo postojanje smrtne kazna danas koriste u prilog uvođenju kazne doživotnog zatvora bez uslovnog otpusta“, kaže Ilić.

Vladica Ilić, udruženje Srbija protiv smrtne kazne
Vladica Ilić: Način na koji je ove godine u Srbiji uvedena kazna doživotnog zatvora bio je izrazito populističkiFoto: Privat

Pravnik i sociolog, Ivan Janković, u knjizi „Na belom hlebu“, istorijskoj studiji o smrtnoj kazni u Srbiji, navodi da se najteža kazna u prvoj polovini 19. veka u Srbiji veoma često i surovo primenjivala. Tek od polovine tog veka primena smrtne kazne je nešto sužena i javljaju se prvi glasovi za njeno ukidanje. Takve ideje donosili su mladi ljudi, školovani u inostranstvu, i profesori i naučnici, koji su doprineli ograničavanju upotrebe smrtne kazne, ali ne i njenom ukidanju. U tom cilju osnovana su prva udruženja, i borba za ukidanje smrtne kazne bukvalno je trajala čitav 20. vek.

Brisanje iz krivičnog zakonika

Poslednje kazne na smrt u Srbiji izrečene su krajem 20. veka, a poslednja je izvršena 1992. u Somboru. Od 1804. godine do tada, u Srbiji i Jugoslaviji je više od 7.000 osoba osuđeno na smrt, ali nema preciznih podataka koliko je tih kazni izvršeno.

Smrtna kazna je definitivno izbrisana iz krivičnog zakonika glasanjem u Skupštini Srbije 26. februara 2002, dve godine posle pada režima Slobodana Miloševića. Tadašnja SR Jugoslavija i Srbija započele su reforme pravnog sistema radi prijema u Savet Evrope, a ukidanje smrtne kazne bio je jedan od najznačajnijih uslova.

U svetu prošle godine izvršeno 700 kazni na smrt

U svetu je prošle godine izvršeno najmanje 700 egzekucija, ne računajući Kinu, Severnu Koreju i još nekoliko zemalja za koje je teško prikupiti podatke“, navodi za DW Vladica Ilić i dodaje da se Kina smatra zemljom u kojoj na godišnjem nivou ima najviše izrečenih i izvršenih smrtnih kazni u svetu.

Belorusija je, ističe Ilić, jedina zemlja u Evropi u kojoj se još uvek izriče smrtna kazna i gde su ove godine na smrt osuđene dve osobe. Generalna skupština UN usvojila je 2007. godine rezoluciju kojom se sve zemlje-članice pozivaju da uvedu moratorijum na smrtnu kaznu.

Država ljudima nije dala pravo na život, pa mu ga ne može ni oduzeti; uvek postoji opasnost od sudske greške; smrtna kazna ne sprečava zločin – to su neki od argumenata koje u prilog ukidanja smrtne kazne na svom sajtu navodi Udruženje „Srbija protiv smrtne kazne“.

Abolicija u Srbiji – mlada i krhka biljka

Ivan Janković, jedan od najistaknutijih boraca za ukidanje smrtne kazne u Srbiji i Jugoslaviji i osnivač tog udruženja, u zaključku svoje  knjige „Na belom hlebu“, navodi: „Istorija obiluje primerima zemalja koje su smrtnu kaznu ukidale pa ponovo uvodile, kao na toboganu. Zbog toga se abolicionistička akcija i dalje vodi i u onim državama u kojima je smrtna kazna ukinuta, sa ciljem da se predupredi njeno ponovno uvođenje.(...) Istorija i sudbina smrtne kazne u Srbiji se mogu posmatrati u okviru stalnog sukoba  između modernizatorskih i tradicionalističkih tendencija društvenog razvoja, između modernih i tradicionalnih sistema vrednosti i obrazaca mišljenja, između prozapadne i proruske državne politike. Sve to pokazuje da je abolicija u Srbiji ne samo mlada nego i krhka biljka, koju treba pažljivo gajiti, jer bi inače prvi jači vetar mogao da je iščupa iz korena.“

Desetine pisaca jugoslovenske i svetske književnosti pisalo je u smrtnoj kazni tako što su tu temu obrađivali na književni način ili su se u svojim esejima i zapisima direktno borili za njeno ukidanje. Alber Kami je u eseju „Razmišljanja o giljotoni“ opovrgavao teze po kojima smrtna kazna utiöe na smanjenje broja zločina, a činjenica da se pogubljenja ne održavaju javno, za njega je dokaz da ni samo društvo ne veruje u egzemplarnost smrtne kazne. Pri kraju tog eseja, Kami kaže da bi „u ujedinjenoj Evropi sutrašnjice“, ukidanje smrtne kazne „trebalo da bude prvi član Evropskog zakona kome se svi nadamo“.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android