1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Reforma Dejtona ili beskrajna agonija

5. april 2022.

Separatisti uvek iznova prete da unište Bosnu i Hercegovinu. U borbi protiv njih, maloj zemlji Zapadnog Balkana potrebni su demokratija, vladavina prava, prosperitet i što pre integracija u Evropsku uniju.

https://p.dw.com/p/49UJk
„Večna vatra“ u centru Sarajeva
„Večna vatra“ u centru SarajevaFoto: Amel Emric/AP/picture alliance

Svake godine 6. aprila građani bosanskohercegovačke prestonice obeležavaju „Dan grada Sarajeva“ – dan koji podseća na oslobođenje od nemačke okupacije 1945. i na početak opsade bosanskih Srba 1992.

Dan ranije, bosanski parlament je proglasio nezavisnost zemlje koja je pripadala komunističkoj Jugoslaviji. Više od 100.000 ljudi je tog 5. aprila 1992. demonstriralo za mir u Sarajevu – sve dok na demonstrante nije pucano iz centrale srpske nacionalističke partije. Meci su ubili dve žene: prve žrtve rata u Bosni.

Sledećeg dana, Jugoslovenska vojska, sada pod kontrolom srpskih nacionalista, počela je opsadu Sarajeva: trajala je 1.425 dana i koštala 11.541 život.

-pročitajte još: Tri decenije kasnije: BiH je „polunezavisna poludržava“

U to vreme je većina od 4,4 miliona stanovnika verovala da neće biti rata, bez obzira da li su pripadali muslimanskim Bošnjacima (44%), pravoslavnim Srbima (31%), katoličkim Hrvatima (17%) ili brojnim nacionalnim manjinama. Imali su i dobre razloge da veruju u mir: trećina svih brakova bila je mešovita, a kao rezultat industrijalizacije, mnogi radnici su došli iz drugih delova Jugoslavije – i uprkos tome, u prethodnim decenijama nije bilo sukoba.

Međutim, rasprava oko budućnosti Bosne već je odavno bila počela. Prvog marta 1992, 99,4 odsto birača izjasnilo se na referendumu za nezavisnost od Jugoslavije. No, izlaznost je bila samo 63,4 odsto, pošto je većina bosanskih Srba bojkotovala referendum. Većina srpskih poslanika napustila je krajem 1991. zajednički bosanskohercegovački parlament i 9. januara 1992. osnovala svoju paradržavu, „Republiku Srpsku“.

Decembar 1994: Stanovnici Sarajeva beže od snajperista vojske bosanskih Srba
Decembar 1994: Stanovnici Sarajeva beže od snajperista vojske bosanskih SrbaFoto: picture-alliance/ dpa

„Etničko čćenje“

Početkom aprila 1992. srpski nacionalisti započeli su brutalno „etničko čišćenje“ delova Bosne koje su kontrolisale njihove trupe. Cilj je bio da se razbiju nesrpske elite, bilo kakva opozicija i građansko društvo, i da se izvrši ujedinjenje sa susednom Srbijom.

Osim toga, 1993. su naoružani bosansko-hrvatski nacionalisti napali svoje bivše saveznike – Bošnjake. Tražili su ujedinjenje sa susednom Hrvatskom. Taj „rat u ratu“ trajao je više od godinu dana.

Ko se borio protiv koga u Bosni? Ne narodi protiv naroda, već bivši komunistički funkcioneri, agenti tajnih službi i oficiri koji su postali nacionalisti, protiv stanovništva čija je većina, prema svim istraživanjima javnog mnjenja, zahtevala demokratiju, vladavinu prava i prosperitet kao u Zapadnoj Evropi. Ali, to bi značilo kraj vladavine tadašnjih elita i moralo se sprečiti po svaku cenu.

Međunarodni napori

Međutim, međunarodni posrednici koji su od 1991. bili uključeni u rat u Jugoslaviji koja se raspadala, pre svega Ujedinjene nacije i Evropska zajednica, preteča današnje EU, pokušali su da posreduju između teško naoružanih napadača i skoro bespomoćnih napadnutih, kao da je u pitanju sukob podjednako jakih strana.

Jedna od posledica te pogrešne procene bilo je slanje lako naoružanih UN-snaga, UNPROFOR, da čuvaju mir u oblasti u kojoj je već besneo rat. Ne samo da Plavi šlemovi nisu mogli da sprovedu nijedno od bezbrojnih „primirja“ u naredne tri i po godine – zakazali su i u „sigurnoj zoni“ UN u Srebrenici, gde su u julu 1995. srpski naoružani napadači ubili više od 8.000 bošnjačkih dečaka i muškaraca.

Plavi šlenovi UN tokom napada granatama vojske bosanskih Srba u avgustu 1992.
Plavi šlenovi UN tokom napada granatama vojske bosanskih Srba u avgustu 1992.Foto: AP

Od Srebrenice do Dejtona

Tek su genocid i srpski napadi na pripadnike UNPROFOR doveli do toga da krajem 1995. međunarodna zajednica konačno primora na Dejtonski mirovni sporazum, uključujući i novi ustav.

Prema tom sporazumu, nazvanom po mestu održavanja pregovora, vazduhoplovnoj bazi u Dejtonu u SAD, Bosna je ostala država, ali je podeljena na dva „entiteta“: Republiku Srpsku i „Federaciju Bosne i Hercegovine“ (podeljenu na deset kantona) kao i posebnu administrativnu zonu.

To je jedna od najkomplikovanijih državnih struktura na svetu sa nesagledivom zbrkom ministarstava i nadležnosti.

Poštovanje mira nadgleda „Visoki predstavnik“ (OHR), koji je odgovoran „Savetu za implementaciju mira“ (PIC), a koji se sastoji od 55 zemalja i organizacija uključujući Nemačku, SAD i Rusiju.

Država koja ne funkcioniše

Dejton je bio loš kompromis – ali jedini koji je mogao brzo da okonča rat u kojem je ubijeno više od 100.000 ljudi i proterano njih više od dva miliona.

Uostalom, s obzirom na masovne vojne poraze od tada već visoko profesionalne bosanske vojske, i srpska strana je imala značajan interes za prekid borbi 1995. Dok su srpski vojnici ubijali u Srebrenici, bosanski vojnici su napredovali duboko u Republiku srpsku. Bez Dejtona, srpski entitet u Bosni danas bi bio mnogo manji.

Ali umesto da budu zahvalni za sporazum, lideri bosanskih Srba su Dejton protumačili kao svoju pobedu. U godinama koje su usledile, predsednik RS Milorad Dodik je sve više širio svoju sferu moći ka državi unutar bosanske države.

Ali, ni RS ni ostatak Bosne nisu se razvijali pozitivno za svoje stanovništvo. Danas ta zemlja ima samo 3,2 miliona stanovnika. Nezaposlenost je velika, plate niske, stanovništvo stari, očekivani životni vek se smanjuje, a mladi emigriraju.

Politikom i dalje dominiraju bivši komunistički nacionalisti poput Dodika i bosansko-hrvatskog političara Dragana Čovića, koje su opozicija i organizacije civilnog društva poput Transparency International optužile za korupciju, klijentelizam i kršenje građanskih i ljudskih prava.

Dragan Čović, lider hrvatskih nacionalista u Bosni (levo) i njegov srpski kolega Milorad Dodik
Dragan Čović, lider hrvatskih nacionalista u Bosni (levo) i njegov srpski kolega Milorad DodikFoto: Klix

Uloga Putinove Rusije

Politiku nacionalnih lidera karakteriše agresivna retorika, stalna opstrukcija političkog procesa i redovne pretnje secesijom. Naročito srpske nacionaliste godinama podržava Putinova Rusija, koja tako pokušava da destabilizuje zapadnobalkansku politiku EU i SAD.

Ipak, raspad Bosne je malo verovatan, jer tamošnji vlastodršci žive od međunarodnih subvencija koje zajedničku državu održavaju u životu. Osim toga, upitno je da li vlade Srbije i Hrvatske zaista žele zajednicu sa Srbima i Hrvatima u Bosni, koja bi suštinski promenila unutrašnje političke prilike u njihovim zemljama.

Milorad Dodik u poseti ruskom predsedniku Vladimiru Putinu u Sočiju, septembar 2018.
Milorad Dodik u poseti ruskom predsedniku Vladimiru Putinu u Sočiju, septembar 2018.Foto: Reuters/Sputnik/Mikhail Klimentyev/Kremlin

Ono što treba Bosni

Ako verbalni separatisti u Bosni ipak pokušaju da silom nametnu svoje ciljeve, taj njihov ustanak ne bi dugo trajao: ruske kasarne su daleko, u samoj Bosni ima preko 1.000 vojnika EUFOR, a u svim susednim zemljama, osim Srbije, i još hiljada vojnika NATO.

Ono što stvarno preti Bosni jeste beskrajno produženje agonije koja vlada od kraja rata. Da bi se to sprečilo, PIC i OHR moraju da se transformišu u funkcionalne institucije sa mandatom za reformu Dejtonskog mirovnog sporazuma.

To je moguće samo bez Moskve, koja očigledno ne želi funkcionalnu demokratsku pravnu državu u Bosni. Osim toga, Bosni je potrebna jasna EU-perspektiva i ekonomska pomoć koja će podići životni standard stanovništva.

Demokratija, vladavina prava, prosperitet i EU integracije – to su najefikasniji instrumenti koje demokratije mogu koristiti protiv vladavine moćnih klika u postkomunističkim državama. U Bosni, kao i u Belorusiji ili Rusiji.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.