Približavanje Bjelorusije i SAD?

Prilikom posjete vojnoj vežbi u utorak, ruski predsjednikVladimir Putin je izjavio da je u rusko-bjeloruskoj vojnoj vježbi „Zapad 2025” u proteklih pet dana učestvovalo ukupno „100.000 vojnika”.

Oni su na vodi, kopnu i u vazduhu uvježbavali strategije odbrane. Međutim, vježbano je i planiranje upotrebe nove ruske rakete srednjeg dometa „Orešnik”, koja može biti naoružana nuklearnim oružjem.

Zabrinutost država na istočnom krilu NATO zbog moguće eskalacije bila je velika. Uoči manevra brojni ruski dronovi izazvali su uzbunu, od kojih je nekoliko oboreno u poljskom vazdušnom prostoru.

Vojna vježba je završena bez daljih eskalacija – a da li je broj učesnika zaista bio toliko velik kao što je ruski predsjednik naveo, u to se može sumnjati, iako je, prema Putinovim riječima, manevar održan na „ukupno 41-oj” lokaciji između Barencovog mora i Bjelorusije.

Prema navodima Kremlja, u vježbama su učestvovali i „vojni kontingenti” iz Indije, Bangladeša, Irana i, između ostalih, Burkine Faso i Malija. Indija je, prema saopštenju Ministarstva odbrane u Nju Delhiju, na tu vježbu poslala svega 65 vojnika. Brojke iz ostalih država nisu poznate, ali vjerovatno nisu bile znatno veće. A u Bjelorusiji je, prema riječima ministra odbrane, učestvovalo samo „6.000 bjeloruskih i 1.000 ruskih vojnika”.

Vojni posmatrači iz SAD

Uopšte, ponašanje bjeloruskih državnih predstavnika posljednjih dana predstavljalo je iznenađujući kontrapunkt nastupu ruskog predsjednika. Dok je Vladimir Putin u ruskom Nižnjem Novgorodu demonstrativno u maskirnoj uniformi baratao velikim brojkama i govorio da vježba treba da „odvrati potencijalne agresije”, Aleksandar Lukašenko se trudio da smiri situaciju: „Nemamo namjeru da bilo kome prijetimo”, izjavio je bjeloruski predsjednik.

Dok u Rusiji nisu bili dopušteni nikakvi posmatrači, državni vrh u Minsku dozvolio je mnogim novinarima i vojnim posmatračima da posmatraju vježbe u blizini Borisova. Među pozvanima su bili čak i pripadnici armija iz tri NATO-države: Turske, Mađarske – i SAD.

Bilo je to prvi put od 2017. da su dvojica američkih vojnika bila prisutna kao posmatrači. Njih je, prema izvještaju Njujork tajmsa, bjeloruski ministar odbrane Viktor Hrenjin pozdravio rukovanjem: „Ništa ne krijemo. Pokazaćemo vam šta god želite!” A onda je Hrenjin naredio svojim podređenima da delegaciju odvedu na „najbolja mjesta” kako bi sve mogli da vide.

 „Ofanziva šarma”

Ovaj najnoviji događaj samo je vrhunac razvoja koji se nazirao otkako je američki predsjednik Donald Tramp ponovo stupio na dužnost 20. januara ove godine.

Samo nedelju dana kasnije, Lukašenko je oslobodio uhapšenu američku državljanku. Prema riječima politikološkinje Kacjarine Šmacine iz vašingtonskog Instituta Lawfare to je bio „proračunat gest, kako bi privukao pažnju Vašingtona”.

Još u februaru su zvaničnici američkog Stejt departmenta otputovali u Minsk kako bi pregovarali o oslobađanju drugih političkih zatvorenika u Belorusiji.

Obrazac se ponovio u junu 2025. godine, kada je nakon posjete američkog specijalnog izaslanika Kita Keloga Minsku oslobođeno još 14 političkih zatvorenika, među njima i poznati opozicionar Sergej Tihanovski, koji je namjeravao da se kandiduje kao protivnik Lukašenka na predsjedničkim izborima 2020. Uoči tih izbora došlo je do masovnih protesta protiv dugogodišnjeg vladara, na koje je režim odgovorio snažnim represijama.

A prošle nedelje američki predstavnici su ponovo otputovali u Minsk. Ovoga puta su obezbijedili oslobađanje 52 uhapšena novinara i kritičara režima. Zauzvrat, SAD su ublažile postojeće sankcije protiv bjeloruske državne avio-kompanije Belavija.

Šta od toga očekuju Tramp i Lukašenko?

Ali, koliko je zaista ozbiljno približavanje Minska i Vašingtona? „Predsjednik Tramp očigledno vjeruje da mu Lukašenko može pomoći da Putina navede na okončanje agresije u Ukrajini i na mirovni proces”, objašnjava za DW Džon Herbst, bivši američki ambasador u Kijevu, a danas direktor Evroazijskog centra u Atlantskom savjetu. „Međutim, ne vjerujem da će se ta nada ostvariti.” Tramp je obećao da će brzo okončati rat u Ukrajini, ali je više puta udario glavom o zid u odnosima sa ruskim predsjednikom.

Aleksandar Lukašenko je pak politički i ekonomski gotovo potpuno zavistan od Putina. „Da, on je čvrsto u zagrljaju Kremlja”, kaže Džon Herbst, „ali on bi želio taj zagrljaj da olabavi kako bi imao više prostora za djelovanje – da ne mora uvijek samo da ispunjava Putinove želje i pokorava se Putinovoj samovolji. Lukašenko je oduvijek težio određenom približavanju Zapadu, a posebno SAD.”

U stisku Kremlja

Bjeloruski dugogodišnji diktator je još od ruske aneksije Krima 2014. u više navrata pokušavao da se u Vašingtonu predstavi kao „manje zlo” u poređenju sa Vladimirom Putinom, piše Kacjarina Šmacina. Zato je bilo više kontakata između dvije administracije. Ipak, ostaje nejasno koliko je Lukašenko zaista ozbiljan sa svojom „ofanzivom šarma” prema Vašingtonu – i koliko je zapravo nezavisan od Moskve.

Dakle, dok se Donald Tramp nada da će iskoristiti Lukašenka kao polugu za pristup Vladimiru Putinu, sasvim je moguće da vladar u Minsku samo igra svoju ulogu u bliskoj konsultaciji sa Moskvom.

Džon Herbst u svakom slučaju upozorava: „Lukašenko je zločinac. On vodi brutalni autoritarni režim. On je djelimično omogućio Putinovuagresiju u Ukrajini. Nema nikakve sumnje da je Lukašenko blizak partner Kremlja.” Naravno, on teži ublažavanju trenutnih američkih sankcija prema Bjelorusiji. Ali, to je mač sa dvije oštrice – posebno zato što su Rusija i Bjelorusija ekonomski tako čvrsto povezane: „U mjeri u kojoj Lukašenku krene bolje, to u krajnjoj liniji pomaže i Putinu”, kaže Herbst.

Ovaj tekst je najprije objavljen na njemačkom jeziku