Vojno odbrojavanje – sporazum SAD i Irana ili eskalacija?

Rastu tenzije uoči novih razgovora SAD i Irana. Predstavnici Teherana i Vašingtona trebalo bi da ovog četvrtka (26. februar) u Ženevi pregovaraju o iranskom nuklearnom i raketnom programu. Posmatrači ocjenjuju da je ovo jedan od najkritičnijih trenutaka u savremenoj istoriji Bliskog istoka. U političkim i bezbjednosnim krugovima sve češće se koristi termin „vojno odbrojavanje“ – ukoliko ne dođe do dogovora.

Prema izvještaju lista Volstrit džornal od 20. februara, američki predsjednik Donald Tramp razmatra mogućnost ograničenog vojnog udara na Iran. Cilj bi bio da se ta zemlja natjera da prihvati njegove uslove za nuklearni sporazum. Taj korak zamišljen je kao sredstvo pritiska i navodno ne bi trebalo da preraste u totalni rat.

Istovremeno se navodi da bi američka vlada, ukoliko Teheran nastavi da odbija zahtjeve Vašingtona, mogla da razmotri i znatno širu vojnu kampanju protiv državnih institucija Irana. Cilj bi, prema tom scenariju, bio slabljenje ili rušenje rukovodstva u Teheranu.

Iran je u pismu upućenom generalnom sekretaru UN Antoniju Guterešu izjavio da ne želi rat. Međutim, ukoliko bude vojno napadnuta, zemlja će, u skladu sa pravom na samoodbranu, odgovoriti „odlučno i primjereno“.

Rizici vojne eskalacije

Niko trenutno ne može sa sigurnošću da kaže kakve bi ciljeve Sjedinjene Američke Države imale u slučaju rata, ukazuje Menaše Amir, stručnjak za Bliski istok koji živi u Izraelu. „Možda ni sam Tramp trenutno nema konačan odgovor.“ Ipak, raste uvjerenje da SAD sve više razmatraju mogućnost promjene režima u Iranu. „Tramp je došao do zaključka da Bliski istok nikada neće pronaći stabilnost bez da se okonča vladavina aktuelnog teheranskog režima“, kaže Amir.

Dva američka zvaničnika potvrdila su 20. februara za agenciju Rojters da su vojni planovi već u poodmakloj fazi. Opcije obuhvataju ciljane napade na pojedine osobe, ali i mjere koje bi mogle da imaju za cilj smjenu režima – pod uslovom da Tramp izda takvo naređenje.

Damon Golric, analitičar pri Haškom institutu za geopolitiku, upozorava da bi i ograničeni vojni udar gotovo sigurno prerastao u širu eskalaciju. Režim, koji se osjeća egzistencijalno ugroženim na više frontova, ne doživljava eskalaciju kao nešto što je izbor, već počinje da mu radi „instinkt preživljavanja“. Pod pritiskom unutrašnjih nemira i međunarodne izolacije, Teheran bi mogao da aktivira svoje proksi-grupe. To bi, prema Golricu, dovelo do eksplozivnog širenja sukoba.

On podsjeća i na upozorenje bivšeg direktora CIA-e Dejvida Petreusa, koji je 23. februara naglasio da čak i sveobuhvatan vojni udar ne bi bio garant da će iransko rukovodstvo biti destabilizovano, odnosno da bi režim mogao da bude promijenjen.

Tramp bi zato i dalje mogao da preferira dogovor, smatra Kamran Matin, docent za međunarodne odnose na Univerzitetu u Saseksu: „Vojni sukob bi bio teško predvidljiv i bez jasne izlazne strategije. Savjetnici predsjednika više puta su upozoravali na rizike otvorenog sukoba.“

Izrael pojačava pritisak

Izraelski premijer Benjamin Netanjahu pokušava da ubijedi Trampa da izvede vojni udar. U obraćanju izraelskom parlamentu 23. februara eksplicitno je govorio o „oštrim odgovorima“:

„Budno pratimo situaciju i spremni smo za svaki scenario. Jasno sam stavio do znanja režimu ajatolaha – ako naprave najveću grešku u svojoj istoriji i napadnu Izrael, odgovorićemo silom koju ne mogu ni da zamisle.“

Stručnjak Menaše Amir ukazuje na veliki uticaj Izraela, najbližeg američkog saveznika, na Trumpovu administraciju.

„Izrael je, uz obimne dokaze, ubijedio Vašington da se problemi regiona mogu radikalno rešiti samo padom režima u Teheranu.“

Menaše dodaje: „U Trampovim novijim izjavama vidimo da on ne govori samo o nuklearnom programu, već i o represiji nad iranskim stanovništvom. To bi moglo da ukazuje na promjenu u njegovoj strategiji.“

Ti politički i vojni signali znatno povećavaju pritisak na razgovore koji se u Ženevi nastavljaju ovog četvrtka – a koje mnogi posmatrači vide kao posljednju priliku za diplomatsko rješenje. To nije samo dijalog – to je istorijski ultimatum Teheranu.

Promjena režima u Iranu?

Analitičari su skeptični da bi te okolnosti dovele do demokratskog preokreta u Iranu. Kamran Matin podsjeća na američku Nacionalnu bezbjednosnu strategiju objavljenu u novembru, u kojoj stoji da je tzv. era "nation‑buildinga" odnosno pokušaja preoblikovanja država nakon vojnih intervencija prošla i da je fokus SAD premješten sa Bliskog istoka na Kinu. Bez jasne političke alternative, dogovor s postojećim režimom u Teheranu djeluje kao realnija opcija.

Ni Damon Golriz ne vjeruje da bi američki napad otvorio put demokratiji u Iranu:

„Čvrstina teheranskog režima poslije ubistva više od 30.000 demonstranata, dakle bez značajnih unutrašnjih prelazaka na stranu opozicije, pokazuje koliko je demokratska tranzicija još uvijek daleko.“

Mnogo je vjerovatnije, ubijeđen je Golriz, da bi na vlast došao autoritarni vojni režim – ili bi, u najgorem slučaju, došlo do potpunog kolaps države i čitavog niza regionalnih ratova.